Gubitak ne možemo spriječiti...ni tugovanje, možemo samo upravljati načinom tugovanja i to je najmukotrpniji proces, ako se ne prepustimo. I podrška...njom ne upravljamo, prosto smo srećni ako je imamo. Prije malo više od dvije godine doživjela sam do sada najstrašniji gubitak. Umro je tata. Tata koji je bio sve u mom životu, tata koji je znao značenje svakog mog pokreta, pogleda, izgovorene i neizgovorene riječi. Tata koji je bio nabolji tata i najveći roditelj i podrška na svijetu. Ne idealizujem, zaista. Na mnogim drugim frontovima je znao biti budala, ali kao tata nikad nije omanuo. Period prije tatine smrti je bio pakao zbog mnogih stvari koje su se dešavale uporedo. U roku od nekoliko mjeseci čitav moj dotadašnji život je prestao biti meni poznat i počeo se kretati u pravcima u kojima sam potpuno izgubila kontrolu. Toliko izgubljenih dana, misli, praznina koje su mi danas potpuno mutni i kao da su se dešavali negdje izvan mene, kao da ja nisam bila učesnik, nego posmatrač svega. Tog dana, nakon ne znam koliko neprospavanih noći, pada mi na pamet da nemam izrađenu tatinu sliku...za "kad dođe vrijeme"...Poslije posla idem do kuće sa medicinskom sestrom koja mu daje injekciju (naš očajnčki pokušaj da vrištanja i dozivanja mrtvih prestanu). Nakon toga, bez da sam ga pozdravila, odlazim izraditi sliku...a uvijek sam ga ljubila po odlasku iz kuće jer uvijek je u glavi bilo, možda je zadnji put..tad sam samo htjela pobjeći od tog vriska i od činjenice da me više ne prepoznaje i da ne zna ko sam. Predala sam sliku na izrađivanje...bila je gužva. Popnem se na sprat i instinktivno kupim crnu haljinu, jer nemam nijednu (tata mi je uspio usaditi netrpeljivost prema crnini). Zašto sam je tad kupila, ja stvarno nemam pojma. Sve je to nekako predugo trajalo, znam da sam dugo dugo čekala u nekom redu da platim nešto. I vraćam se po sliku. Fotograf me pita da li želim crnu traku u uglu. I ne vjerujem ja baš u onozemaljsko i te stvari, ali u tom trenutku se nešto desilo. Ja sam izgubila tlo pod nogama, suze su krenule i znala sam da moram kući. Kasnije će se ispostaviti da je tata otišao baš negdje u vrijeme tog mog sloma. Čudna je ta situacija u kojoj mi niko ništa nije javio, ali ja sam tad sjedila u autu ispred kuće znajući da njega više nema. Tad i narednih dana se nije dešavalo ništa posebno. Puno suza, ali bez dubljeg bola, bez gušenja. Tada sam shvatila zašto su naši običaji obilazaka, bdenja i ostalog važni...ti ljudi moraju tada bit tu da bi se ti bavio njima, a ne sobom jer da se u tom stanju, kada je tuga takvog inteziteta, bavimo sobom, svi bi sigurno skrenuli s pameti. Prvi pravi slom sam imala po povratku sa sahrane, kada sam se vratila u praznu kuću. Igra sudbine je htjela da ja prva dođem. Ta tišina i praznina su me prvi put ošamarile-nema ga i više nikad ga biti neće. Spavala sam. Hodala. Smijala se. Taj smijeh je isto u svrhu onog da ne poludite. Znate ono kad vas uhvate napadi smijeha u tim situacijama. Priroda to tako uredi, natjera mozak da pokrene centre koji su zaslužni da vas održe u životu. Meni lično, prava bol je nastupila nakon nešto manje od godinu dana. Do tada je bila borba, preživljavanje, briga o mami da ona ispliva dalje. Ona je znala kako pomoći meni, jer je ona roditelja već izgubila. Ja muža nisam i zato nisam pojma imala šta da radim. Moje suočavanje s relanosti je počelo tek tada kada su ostali krenuli na bolje i iz dupeta u glavu došlo da ga stvarno zauvijek više nema. Pišem sve ovo jer možda nekome pomogne ako je skoro pretrpio gubitak ili zna da će uskoro morati suočiti s njim ili se nikad nije suočio s njim kako treba. Plačite kad vam se plače. Ne gutajte, ne pravite se hrabri. Kad tad dođe na naplatu. Dopustite sebi da se smijete i da nastavljate život bez griže savjesti što to radite. Prosto, imate pravo na to i vi niste krivi što nekoga nema. Prestanite biti ljuti na život što je dopustio a vaš neko umre u najstrašnijim bolovima, na sebe, na to što ste taj zadnji put otišli bez pozdrava. Uvijek će s voljenim ljudima faliti vremena i uvijek će ostati nešto nedorečeno. Oprostite sebi što ste često pomislili da želite da umre i da taj pakao prestane...niko nije zaslužio da živi u takvim mukama i niko nije zaslužio da to gleda. I da znate, nikad više nećete biti potpuni i srećni kao prije tog gubitka. Hoćete biti srećni na neke druge načine, ali te rupe zauvijek ostaju nepopunjene. Ne dižete samo oklope oko sebe, ne pravite se hrabrima u situacijama u kojima je normalno da ste slabi. Pustite one koji vas vole da s vama podijele tugu. Brže ćete tako nastaviti dalje. A bićete bolje, sigurno hoćete. I kada budete sjajno, dešavaće vam se da vas neke gluposti i sitnice vrate unazad, da neki miris probudi sjećanje, a vi to nećete znati ni povezati s tim...suze će vas odati i natjerati da kopate o čemu je riječ. Nekada ćete biti loše bez razloga. Samo pričajte sa sobom i dajte tijelu oduška kad vam to traži i izbacite tugu i ljutnju vani. Meni nenormalno nedostaje. Nekad toliko da se osjetim da na ovom svijetu nemam više nikog svog. Živim za noći u kojima ga sanjam...kad izgubite nekoga, snovi postaju neprocjenjiva stvar. Volim da pričam o njemu, volim kad mi pričaju o njemu. Ali borba i dalje traje. Meni moj tata fali stalno ali otkrila sam da mnogo više fali u srećnim trenucima nego teškim.

Znao sam te i prije nego što sam te sreo...rekao si. A ja sad vidim da si me znao jer si vidio sebe u mojim očima i u svim izgubljenim pokretima. Otopili smo i opustili jedno drugo...i shvatili smo se, jer smo voljeli mnogo i mnogo bili povrijeđeni..

Zaljubljenost je popustila...ljubav je došla...postao si mi bitan...i onda uočim sve stvari koje smo pogrešno uradili. Ja sad u svojoj glavi imam puno slika i informacija o tvojoj ljubavi prema njoj...i teško se nosim s time što znam da se ti nisi oporavio od toga...ne u smislu da je voliš i dalje, već u smislu da si toliko potrošen i defektan da se ne možeš meni dati onako klinački i potpuno. I miša mu, to boli.

Ja sam previše svog vremena izgubila u spajanje sebe i ponosna sam što sam u tome uspjela...jeste to skrpljeno i svakakvo, ali je moje i ja sam takva skprljena, spremna dati sebe bezuslovno i bez uzdržavanja...ali ne nekom ko se boji svega toga, nego nekome ko je spreman dati isto...

Rekao si, ne možeš mjeriti ljubav...ne možeš mjeriti ko voli više...ne mogu, ali mogu osjetiti jesam li voljena onoliko koliko meni treba...a ti si ubijeđen da daješ puno....ja vjerujem da to jeste puno za tebe i ne krivim te zbog toga...krivim te što sebično tvrdiš da je to svakome dovoljno i što mi niko ne bi ni mogao dati više...

Znaš, ja sam osjetila to više...to je problem...nije stvar poređenja, nego nemogućnosti da pristanam na manje kada znam da postoji više...a nisam se sastavljala za novi početak u kojem ću biti srećna sa statusom - zadovoljava minimum emotivnih zahtjeva.

I to je ta posljedica...što sa svojim osjećanjima ne mogu pristati na kompromise...

Široki osmijeh, veseli ulazak i jedna teška životna priča. Pred kraj je radnog vijeka, radio u rudniku skoro čitav život, ali sjaj u očima otkriva ogromnu sreću i zadovoljstvo životom. Kaže, sva životna težina nestaje onda kada mu u prostoriju uđe-unuk! Pokušavam razgovor skrenuti na neke druge, za pregled bitnije stvari (za mene manje bolne teme). Ali, ne ide. Bez daha priča o tome kako je dobiti unuče najljepši osjećaj na svijetu, ispunjeniji i potpuniji jer ne trebaš ti vaspitavati to dijete, samo ga trebaš razmaziti i voljeti. Ja saginjem pogled, kao pišem nešto, a grlo se steglo, hoće da pukne. On nastavlja, ja se borim da zadržim suze i onda me njegova zadnja izjava dutuče  - onaj ko ne stigne doživjeti unuče, ostaje uskraćen za najveću životnu radost.

Prihvatam polako da za to jednostavno neće biti vremena....prihvatam, ali to ne znači da prestaje da boli.

Svako ko se slomi nekad u životu, treba sebi za oporavak priuštiti ono filmsko putovanje u potpuno novi i nepoznati svijet. To stvarno djeluje. Oporavak je počeo i to ona njegova faza u kojoj se stvarno počinješ osjećati bolje.

Poneka jutra dočekam s osmijehom.

Jedan od ovih dana, biću dobro. Pred mene izlijeću tekstovi o tome kako moramo voljeti sebe, da bi neko zavolio nas...meni se od svega toga bljucka i razmišljam samo o tome kako me je sve ovo unazadilo kao ličnost i poljuljalo mi samopouzdanje.

Voljela bih jednog dana stati pred svoje dijete i ispričati mu priču o svemu. O tome kako sam puno voljela, na način na koji čovjek i ne pomisli da će tako voljeti. O tome kako sam istu količinu ljubavi dobiijala zauzvrat, ako ne i više od toga. O tome kako ni sada nemam odgovore na pitanja o tome zašto sam to izgubila. I kako se to desilo odjednom i kako ja to nisam vidjela. Želim pričati o tome kako sam poslije toga umrla i kako su me oživjeli svi ljudi oko mene koji me vole. Kako sam saznala da sam rijetko srećna osoba koja oko sebe ima barem 8 ljudi koji su za to vrijeme svoj život potpuno podredili tome da se ja opet smijem. O tome kako sam sebe natjerala da uđem u vezu s nekim, da bih sebi dokazala da sam dobro. O tome kako sam se zaljubila u tu osobu i kako sam bila ponosna na sebe. Pričala bih o tome kako sam sebe ubjeđivala da sam u toj vezi stvarno ponizila sebe. Ubijeđivala sam se kako imam previsoke kriterijume i kako ih moram spuštati. Budala je na teži način naučila da riječi kriterijum i ljubav ne idu zajedno. Pričala bih joj o tome kako čovjek uvijek mora ići dalje, ali da ja u tom, u ovom trenutku, nisam znala kako...i ne znam kako...dalji nastavak priče prosto ne znam.

Dobro sam. Nisam srećna i tako mi nedostaje taj osjećaj sreće. Ne nedostaješ mi ti više. Povrijedio si me mnogo. Koliko sam samo sebi branila da to kažem...da si ti mene povrijedio jer kako me ti od svih ljudi na ovom svijetu možeš povrijediti. Ali, doslovno si ubio jedinu mene koju sam znala. A ova nova ja je toliko sama, nesposobna i nesigurna da trenutno uopšte ne znam kako će izgurati život. I ne voli sebe baš previše. Zamjera sebi mnogo toga, najviše to što se boji da nikad neće dobiti to dijete kojem će ispiračiti priču o tome kako se sve desilo s razlogom i kako je nakon svega toga život opet nekako sam našao svoj smisao.

"Srce mi je puno jada, majko umreću ti mlada..."

Nakon svakodnvenog sastavljanja i rastavljanja sebe unazad godinu, skoro dvije...nakon upornog traganja za tim šta ja to loše radim, jer zaboga, nikad samo jedna strana nije kriva, oboje trebaju nositi podjednak teret neuspjeha...nakon noći i noći preispitivanja sebe i svakog svog postupka...skontam da sam ja jedna obična ćurka što pokušavam razumjeti i opravdati stvari koje su sasvim jednostavne i očigledne.

Jedna riječ koju stvarno inače ne koristim, ali koja jedina savršeno opisuje taj tip - pizda!

Mogu shvatiti sve. Da si prestao voljeti, da si kukavica i da se bojiš stvarnog života, da ti je prosto lijepo i da uživaš u svojoj slobodi, da voliš nekog drugog, da si jako bolestan, da si jako zauzet, da imaš porodičnih problema, da si vanzemljac...sve mogu shvatiti, razumjeti, prihvatiti, rastati se od tebe bez ljutnje i teških riječi. Ali ne mogu shvatiti da možeš nekog držati na tankom ledu, uporno ponavljati da je sve ok i onda samo nestati i ne javljati se. To nisam mogla shvatiti. Dok mi se nije ukazalo to čarobno objašnjenje - ti si jedna obična pizda.

Sad mi je mnogo lakše nastaviti voljeti sebe.

1. Zdrava osoba ne želi da se uda. Prva stvar koju treba da uradite - jeste da prestane da želite da se udate. Drugim riječima, ako želite da se udate, treba da prestanete da mislite o tome, da obezvrijedite samu ideju.
2. Zalog srećnog porodičnog života, braka i seksa sa samo jednim partnerom, samo je u jednom - u stabilnoj psihi. Ni ustupci, ni kompromisi - to je sve direktan put ka kardiologu ili onkologu. Kada čovjek ima stabilnu psihu, on može da živi sa jednim partnerom cio život. I da voli njega jedinog.
 3. Ljude ne vole zbog toga, što se oni klanjaju. Žena je za muškarca samo prazan prostor, ako ne može reći o njoj, ko je ona, šta je ona i šta ona voli za doručak. Paradoks je u tome da kučkaste žene muškarci obožavaju.
4. Uzrok ženskih problema nije u tome što se on ponaša kao jarac. Uzrok je u tome što ona ima neurozu, koja zahtijeva izlaz. A za taj izlaz neophodan je određeni čovjek i odnosi u kojima bi ona mogla da pati. Zbog toga ona namjerno stupa u takve odnose, jer od djetinjstva ima psihičku potrebu za tim.
 5. Mi mjerimo ljubav nivoom patnje. A u zdravoj ljubavi - riječ je o tome koliko si srećan.
6. Kada stjuardesa pokazuje sredstva za spasavanje, šta kaže o maski za kiseonik? "Ako putujete sa djecom, prvo sebi stavite masku, a zatim djetetu." U tome je trik. Svako pokušava da pomogne djetetu, ostajući apsolutno neuravnotežen. Tako se to ne radi. Ako želite da djetetu bude dobro, uradite prvo nešto sa svojom glavom.
 7. Muškarci su tako ustrojeni još od vremena sa svojom majkom, prilaze samo onima koji im očima daju odobrenje. Zdrav muškarac je kao dijete. Prilazi kada mu se žena osmjehuje, gledajući ga u oči ...
 ​​8. Zdravi ljudi uvijek biraju sebe, a neurotičari - odnos na štetu sebi, u tome je glavna razlika.
9. Žena nikada ne bi trebalo da toleriše u vezi ono što joj se ne sviđa. Treba odmah da govori o tome, a ako se muškarac ne mijenja, treba da se raziđe sa njim. ​
10. Muškarci su kao djeca, sviđa im se kada žena ima karakter.
11. Ako čovjek drugom čovjeku zamenjuje cio svijet, to znači da svog svijeta on jednostavno nema.
12. Usamljenost - to nije nedostatak ljubavi okolo. To je odsustvo interesovanja za sebe, pri tom od detinjstva.
13. Na račun traženja partnera reći ću, a koga to tražiš? Jedini kvalitet koji može da bude kod tvog partnera - to je to, da te on uhvati. Sve drugo nije bitno uopšte. Ako ga voliš, brineš za njega, tada nema nikakvih "udica".
14. Šta treba raditi da se uda? Sve u svemu treba raditi samo jedno - biti samo svoj. To je dovoljno. I voljeti u principu samo zbog toga.
15. Da li znate koja je principijelna razlika između zdrave osobe i neurotične? Zdrava osoba isto pati, ali zbog realnih priča. Neurotična pati zbog fiktivnih priča. A ako patnje nije dovoljno, mora još da je uveća sa svojim voljenim Kafkom, Dostojevskim i flašom.
16. Ako vam se ne sviđa kako se ponaša muškarac, ne treba da tražite opravdanja za njegovo ponašanje. Situacija u kojoj "nije nazvao " za zdravu djevojku znači kraj odnosa, za nezdravu - početak ljubavi.
17. Kako je rekao pisac Kristofer Bakli (autor romana Thank you for smoking, postoji još i taj film), ne treba jesti u restoranu pod nazivom "kao kod mame" i ići u krevet sa ženom koja ima više problema nego ti.
18. Skromnost nikoga ne ukrašava. Zbog iskompleksiranosti, nesigurnosti i niskog samopoštovanja djevojka živi bez seksa i odnosa, ne zato što je strašna već zato što se loše odnosi prema sebi. Zadatak psihologa je da je izbavi od toga.
19. Porodična terapija to je razvod. Samo jednu vrstu porodične terapije smatram zaista korisnom - posredovanje psihologa pri razvodu. Ali upravo to u Rusiji ne praktikuju.
20. Jedino vrijeme u životu čovjeka, kada je objektivno zavisan i kada se može smatrati taocem - je detinjstvo i zavisnost od roditelja. To traje relativno kratko vrijeme. U svim ostalim slučajevima ostajanje u bilo kojim odnosima je izbor odraslog čovjeka.

"Živi dok si živ. Smrt gubi na svojoj strahoti onda kada čovjek potpuno iskusi svoj život. Onaj ko u pravo vrijeme ne živi, ne može u pravo vrijeme ni umrijeti."

I. Jalom

Ovih dana, zavidim drugim ljudima. Zavidim onima koji su srećni što putuju svijetom, onima koji su srećni u svojoj samoći, zavidim zaljubljenima, zavidim zdravima, onima koji imaju planove, onima koji žive od danas do sutra...zavidim onima koji su se oporavili, zavidim onima koji se prave da su oporavljeni i zavidim onima koji ne žele da se oporave. Zavidim svima koji znaju da budu ljuti, bijesni, da galame, da vrište...onima koji plaču, koji vole, koji se glasno smiju...i onima koji spavaju. Zavidim svakome ko zna odgovoriti na prosto pitanje - kako se osjeća.

Zavidim svakome ko je srećan...
Ja nisam dobra osoba.

Vrijeme je da se oprostim... Ovaj blog i ova stranica mi je donijela ono najljepše u životu. Dala mi je mir, dala mi je odrastanje, dala mi je upoznavanje sa sobom. Ono najvažnije, dala mi je Njega...Njega za kojeg nikad nisam ni pomišljala da postoji...nema tu više puno ljudi koji znaju našu priču, ali oni rijetki koji su bili dio nje, znaju da stvarno nešto veće i jače nisu vidjeli... nisam ni ja... Veza na daljinu...nisam upoznala puno ljudi koji su je uspijevali održati zbog raznih stvari...od nedostatka fizičkog kontakta, nedostatka bliskosti, povjerenja, razumijevanja, izgradnje istih planova i ciljeva...mi smo sve to uspijevali, mogli, znali... Na početku je postojao i onaj klasični balkanski problem, nismo iste vjere, zaboga...ja nisam nijedne, ako ćemo iskreno...o, to je bio pritisak. A mi smo ga tako elegantno otpustili da su i svi oko nas uspjeli zaboraviti na tu fašističku razliku... Koliko lijepih sjećanja...ni na sve stranice ovog svijeta ih ne bih znala staviti...ne bih ih sad ni mogla staviti jer na svaku od njih imam navale suza...ovo pišem već treći sat jer se na svakoj misli gušim u suzama... Kroz ovih nekliko godina sam naučila da se sviđam samoj sebi. Volim osobu u koju sam izrasla. Volim svoju hrabrost, svoju snagu i svoju spremnost da pokažem sve svoje slabosti...ali, i to je valjda dio hrabrosti. E pa, i ovo je dio moje hrabrosti. Ovo je dio mene koju volim i protiv koje ne mogu i ne želim. Moram te pustiti srećo. Puno mi bola i razočaranja sada leži u duši. Uvijek sam mislila da je duša u plućima...sad znam da jeste. Ne mogu srećo moja. Meni nije dovoljno da me voliš manje...nema veze što ti kažeš da me voliš, voliš me manje, osjetim to na tebi. Boli što nisi dovoljno hrabar kao i ja, pa da to priznaš i sebi i meni. Boli što si dopustio da napravim ovoliko uspomena, jer nisi me prestao voljeti preko noći, to se ne može...a znam da si me volio kako me niko nikad nije...i budimo realni, tako me nikad niko više voljeti i neće...ali baš zato što znam kako je jako puno moguće, ja sada ne mogu pristati na manje... Mogla bih oprostiti mnogo stvari. Zapravo, sada mi na pamet ne pada ništa što ne bih mogla oprostiti. I sigurna sam da se sve u životu može riješiti. Ali, da bi se riješilo, potrebno je da te volim i da me voliš. Samo to. A razuvjeri me i reci da to imamo još uvijek... Kupila sam vjenčanicu. Izradila sam sve naše fotografije. Razmišljala o svim stvarima koje trebam ostaviti da me ne podjećaju na tebe. Shvatila sam da neću uspjeti ništa od toga..Znaš li ti koliko svega stane u 8 godina? Ja sam tek sad shvatila...skoro sve. Sve što ja sada trebam spakovati i ostaviti negdje u podrum. Lakše mi je da se preselim...sa planete... Moram biti hrabra i pustiti te...otjerati te, ako ti ne budeš htio otići. Jer ja ne mogu podnijeti da me voliš manje. Da ja tebe volim manje nego juče, shvatio bi da veća bol ne može postojati... Idem sad...idem odavde jer ovaj blog smo ti ja...i njega moram ostaviti, riješiti ga se i...i nadati se da ću u svemu ovome sačuvati zdrav razum. Volim te Mario i znam da zvuči kao kliše, ali, znam da ću te uvijek voljeti. Jer ti si moj krpelj. A ja sam tvoj osnovni protokol... https://www.youtube.com/watch?v=T5Xl0Qry-hA