Gubitak, tugovanje, podrška
Gubitak ne možemo spriječiti...ni tugovanje, možemo samo upravljati načinom tugovanja i to je najmukotrpniji proces, ako se ne prepustimo. I podrška...njom ne upravljamo, prosto smo srećni ako je imamo. Prije malo više od dvije godine doživjela sam do sada najstrašniji gubitak. Umro je tata. Tata koji je bio sve u mom životu, tata koji je znao značenje svakog mog pokreta, pogleda, izgovorene i neizgovorene riječi. Tata koji je bio nabolji tata i najveći roditelj i podrška na svijetu. Ne idealizujem, zaista. Na mnogim drugim frontovima je znao biti budala, ali kao tata nikad nije omanuo. Period prije tatine smrti je bio pakao zbog mnogih stvari koje su se dešavale uporedo. U roku od nekoliko mjeseci čitav moj dotadašnji život je prestao biti meni poznat i počeo se kretati u pravcima u kojima sam potpuno izgubila kontrolu. Toliko izgubljenih dana, misli, praznina koje su mi danas potpuno mutni i kao da su se dešavali negdje izvan mene, kao da ja nisam bila učesnik, nego posmatrač svega. Tog dana, nakon ne znam koliko neprospavanih noći, pada mi na pamet da nemam izrađenu tatinu sliku...za "kad dođe vrijeme"...Poslije posla idem do kuće sa medicinskom sestrom koja mu daje injekciju (naš očajnčki pokušaj da vrištanja i dozivanja mrtvih prestanu). Nakon toga, bez da sam ga pozdravila, odlazim izraditi sliku...a uvijek sam ga ljubila po odlasku iz kuće jer uvijek je u glavi bilo, možda je zadnji put..tad sam samo htjela pobjeći od tog vriska i od činjenice da me više ne prepoznaje i da ne zna ko sam. Predala sam sliku na izrađivanje...bila je gužva. Popnem se na sprat i instinktivno kupim crnu haljinu, jer nemam nijednu (tata mi je uspio usaditi netrpeljivost prema crnini). Zašto sam je tad kupila, ja stvarno nemam pojma. Sve je to nekako predugo trajalo, znam da sam dugo dugo čekala u nekom redu da platim nešto. I vraćam se po sliku. Fotograf me pita da li želim crnu traku u uglu. I ne vjerujem ja baš u onozemaljsko i te stvari, ali u tom trenutku se nešto desilo. Ja sam izgubila tlo pod nogama, suze su krenule i znala sam da moram kući. Kasnije će se ispostaviti da je tata otišao baš negdje u vrijeme tog mog sloma. Čudna je ta situacija u kojoj mi niko ništa nije javio, ali ja sam tad sjedila u autu ispred kuće znajući da njega više nema. Tad i narednih dana se nije dešavalo ništa posebno. Puno suza, ali bez dubljeg bola, bez gušenja. Tada sam shvatila zašto su naši običaji obilazaka, bdenja i ostalog važni...ti ljudi moraju tada bit tu da bi se ti bavio njima, a ne sobom jer da se u tom stanju, kada je tuga takvog inteziteta, bavimo sobom, svi bi sigurno skrenuli s pameti. Prvi pravi slom sam imala po povratku sa sahrane, kada sam se vratila u praznu kuću. Igra sudbine je htjela da ja prva dođem. Ta tišina i praznina su me prvi put ošamarile-nema ga i više nikad ga biti neće. Spavala sam. Hodala. Smijala se. Taj smijeh je isto u svrhu onog da ne poludite. Znate ono kad vas uhvate napadi smijeha u tim situacijama. Priroda to tako uredi, natjera mozak da pokrene centre koji su zaslužni da vas održe u životu. Meni lično, prava bol je nastupila nakon nešto manje od godinu dana. Do tada je bila borba, preživljavanje, briga o mami da ona ispliva dalje. Ona je znala kako pomoći meni, jer je ona roditelja već izgubila. Ja muža nisam i zato nisam pojma imala šta da radim. Moje suočavanje s relanosti je počelo tek tada kada su ostali krenuli na bolje i iz dupeta u glavu došlo da ga stvarno zauvijek više nema. Pišem sve ovo jer možda nekome pomogne ako je skoro pretrpio gubitak ili zna da će uskoro morati suočiti s njim ili se nikad nije suočio s njim kako treba. Plačite kad vam se plače. Ne gutajte, ne pravite se hrabri. Kad tad dođe na naplatu. Dopustite sebi da se smijete i da nastavljate život bez griže savjesti što to radite. Prosto, imate pravo na to i vi niste krivi što nekoga nema. Prestanite biti ljuti na život što je dopustio a vaš neko umre u najstrašnijim bolovima, na sebe, na to što ste taj zadnji put otišli bez pozdrava. Uvijek će s voljenim ljudima faliti vremena i uvijek će ostati nešto nedorečeno. Oprostite sebi što ste često pomislili da želite da umre i da taj pakao prestane...niko nije zaslužio da živi u takvim mukama i niko nije zaslužio da to gleda. I da znate, nikad više nećete biti potpuni i srećni kao prije tog gubitka. Hoćete biti srećni na neke druge načine, ali te rupe zauvijek ostaju nepopunjene. Ne dižete samo oklope oko sebe, ne pravite se hrabrima u situacijama u kojima je normalno da ste slabi. Pustite one koji vas vole da s vama podijele tugu. Brže ćete tako nastaviti dalje. A bićete bolje, sigurno hoćete. I kada budete sjajno, dešavaće vam se da vas neke gluposti i sitnice vrate unazad, da neki miris probudi sjećanje, a vi to nećete znati ni povezati s tim...suze će vas odati i natjerati da kopate o čemu je riječ. Nekada ćete biti loše bez razloga. Samo pričajte sa sobom i dajte tijelu oduška kad vam to traži i izbacite tugu i ljutnju vani. Meni nenormalno nedostaje. Nekad toliko da se osjetim da na ovom svijetu nemam više nikog svog. Živim za noći u kojima ga sanjam...kad izgubite nekoga, snovi postaju neprocjenjiva stvar. Volim da pričam o njemu, volim kad mi pričaju o njemu. Ali borba i dalje traje. Meni moj tata fali stalno ali otkrila sam da mnogo više fali u srećnim trenucima nego teškim.