My baby shot me down
Vrijeme je da se oprostim... Ovaj blog i ova stranica mi je donijela ono najljepše u životu. Dala mi je mir, dala mi je odrastanje, dala mi je upoznavanje sa sobom. Ono najvažnije, dala mi je Njega...Njega za kojeg nikad nisam ni pomišljala da postoji...nema tu više puno ljudi koji znaju našu priču, ali oni rijetki koji su bili dio nje, znaju da stvarno nešto veće i jače nisu vidjeli... nisam ni ja... Veza na daljinu...nisam upoznala puno ljudi koji su je uspijevali održati zbog raznih stvari...od nedostatka fizičkog kontakta, nedostatka bliskosti, povjerenja, razumijevanja, izgradnje istih planova i ciljeva...mi smo sve to uspijevali, mogli, znali... Na početku je postojao i onaj klasični balkanski problem, nismo iste vjere, zaboga...ja nisam nijedne, ako ćemo iskreno...o, to je bio pritisak. A mi smo ga tako elegantno otpustili da su i svi oko nas uspjeli zaboraviti na tu fašističku razliku... Koliko lijepih sjećanja...ni na sve stranice ovog svijeta ih ne bih znala staviti...ne bih ih sad ni mogla staviti jer na svaku od njih imam navale suza...ovo pišem već treći sat jer se na svakoj misli gušim u suzama... Kroz ovih nekliko godina sam naučila da se sviđam samoj sebi. Volim osobu u koju sam izrasla. Volim svoju hrabrost, svoju snagu i svoju spremnost da pokažem sve svoje slabosti...ali, i to je valjda dio hrabrosti. E pa, i ovo je dio moje hrabrosti. Ovo je dio mene koju volim i protiv koje ne mogu i ne želim. Moram te pustiti srećo. Puno mi bola i razočaranja sada leži u duši. Uvijek sam mislila da je duša u plućima...sad znam da jeste. Ne mogu srećo moja. Meni nije dovoljno da me voliš manje...nema veze što ti kažeš da me voliš, voliš me manje, osjetim to na tebi. Boli što nisi dovoljno hrabar kao i ja, pa da to priznaš i sebi i meni. Boli što si dopustio da napravim ovoliko uspomena, jer nisi me prestao voljeti preko noći, to se ne može...a znam da si me volio kako me niko nikad nije...i budimo realni, tako me nikad niko više voljeti i neće...ali baš zato što znam kako je jako puno moguće, ja sada ne mogu pristati na manje... Mogla bih oprostiti mnogo stvari. Zapravo, sada mi na pamet ne pada ništa što ne bih mogla oprostiti. I sigurna sam da se sve u životu može riješiti. Ali, da bi se riješilo, potrebno je da te volim i da me voliš. Samo to. A razuvjeri me i reci da to imamo još uvijek... Kupila sam vjenčanicu. Izradila sam sve naše fotografije. Razmišljala o svim stvarima koje trebam ostaviti da me ne podjećaju na tebe. Shvatila sam da neću uspjeti ništa od toga..Znaš li ti koliko svega stane u 8 godina? Ja sam tek sad shvatila...skoro sve. Sve što ja sada trebam spakovati i ostaviti negdje u podrum. Lakše mi je da se preselim...sa planete... Moram biti hrabra i pustiti te...otjerati te, ako ti ne budeš htio otići. Jer ja ne mogu podnijeti da me voliš manje. Da ja tebe volim manje nego juče, shvatio bi da veća bol ne može postojati... Idem sad...idem odavde jer ovaj blog smo ti ja...i njega moram ostaviti, riješiti ga se i...i nadati se da ću u svemu ovome sačuvati zdrav razum. Volim te Mario i znam da zvuči kao kliše, ali, znam da ću te uvijek voljeti. Jer ti si moj krpelj. A ja sam tvoj osnovni protokol... https://www.youtube.com/watch?v=T5Xl0Qry-hA
